Sljedeći intervju objavljen je na web stranici kanadskog lista „The People's Hammer“.
UVOD
Drugovi i drugarice,
Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije zahvalan je na interesovanju vašeg lista za osnovna pitanja predstojeće jugoslovenske narodne revolucije i historije Komunističke partije Jugoslavije. Mi moramo naglasiti da su vaša pitanja opsežna i kada bi o svakom pojedinačnom pitanju rekli sve što imamo to više ne bi bilo prikladno za jedan intervju već bi naši odgovori poprimili oblik dvije ili tri knjige. Ipak, napravili bi pogrešku kada bi podcjenjivali značaj i težinu ovih pitanja za međunarodni komunistički pokret i njegovo shvaćanje kompleksnih procesa koji su se odvijali u Jugoslaviji. Naša je onda osnovna zadaća da putem naših odgovora iznesemo ono osnovno i suštinsko, a na vašim čitaocima i aktivistima ostavljamo da oni sami izvuku odgovarajuće pouke. Tome cilju namijenjeni su i prilagođeni naši odgovori.
O DRUŠTVU U ZEMLJAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE
1. Kakav je način proizvodnje u zemljama bivše Jugoslavije? Koje razlike postoje između ekonomija različitih zemalja?
Društveno-ekonomska formacija svih republika bivše Jugoslavije jeste birokratski kapitalizam. Šta to znači?
Prevladavajući način proizvodnje u svim zemljama bivše Jugoslavije jeste kapitalistički način proizvodnje, ali ne kako se razvio iz nastajućeg nacionalnog kapitalizma južnoslovenskih zemalja, već kako se razvio iz kapitala uvezenog od strane imperijalističkih razbojnika. U njihovim najezdama na južnoslovenske narode, imperijalističke sile nisu imale za cilj da stvore nezavisne kapitalističke republike, već prvenstveno da podrede južnoslovenske narode njihovoj krvničkoj vladavini. Prema tome, mada imperijalizam jeste doveo do raspada nezavisnih feudalnih društava, on je to učinio kako bi južnoslovenske zemlje pretvorio u svoje polukolonije i kolonije. Kapitalizam koji se u ovakvim prilikama razvio kao takav nije pratio nacionalni, revolucionarni put razvitka, nego se razvijao u tijesnoj vezi s finansijskim kapitalom, u savezu s imperijalizmom i velikim zemljoposjednicima. Imperijalizam je, dakle, u svim državama bivše Jugoslavije, potisnuo slobodni razvitak nacionalnog kapitalizma i umjesto toga, oslanjajući se na reakcionarne saveznike kompradorsku buržoaziju i feudalni zemljoposjed, podredio sve južnoslovenske narode svojoj vlasti. To je ono što mu omogućava da izvršava ekstraeksploataciju radne snage, jeftino prisvaja prirodne resurse, podređuje poljoprivredu svojim potrebama itd… sve kako bi pravio profite od izvezenog kapitala, i to mnogo deblje nego u eri slobodne konkurencije.
Prema tome, vladajuća klasa u svim zemljama bivše jugoslavije jeste velika, kompradorsko-birokratska buržoazija. Kompradorsko-birokratska jer je sačinjavaju dvije frakcije: kompradorska, koja se razvija prvenstveno u bankarstvu i trgovinskim sektorima a pojavljuje se kao privatni kapital; birokratska, koja se koncentriše u industrijskim sektorima a pojavljuje se kada se monopolistički kapital stopi s državom. Ta velika kompradorsko-birokratska buržoazija ključna je za imperijalizam, jer je nametanje gore spomenute ekstraeksploatacije njena direktna odgovornost. Za svoje „usluge“ ona biva itekako nagrađena, pa, mada u odnosu na svjetsko tržište ona nije monopolistička buržoazija, u odnosu na svoje nacionalno tržište ona ima monopol i ostvaruje profite koji je reprodukuju kao monopolističku, kompradorsku i birokratsku buržoaziju.
U potpunosti bi bilo ispravno kazati da u svim zemljama bivše Jugoslavije nad feudalizmom i nacionalnim kapitalizmom prevladava imperijalistički kapitalizam, s tim što moramo naglasiti da i feudalizam prevladava nad nacionalnim kapitalizmom. Ovakvo stanje stvari služi jedino imperijalizam, veliku kompradorsko-birokratsku buržoaziju i feudalni zemljoposjed. S druge strane proletarijat, seljaštvo i sitna buržoazija bivaju eksploatisani, a srednja, to jest nacionalna buržoazija, biva ograničena.
Što se tiče razlika između ekonomija južnoslovenskih zemalja, one doista postoje ali ne definišu društveno-ekonomske formacije, niti mijenjaju polufeudalni i polukolonijalni karakter tih zemalja. Duljenje o njihovim razlikama ima određenu vrijednost ali ne u ovakvom intervjuu, nama je preče da ukažemo na opasnost da se pretjerano naglase nacionalne osobnosti u procesu razvitka birokratskog kapitalizma južnoslovenskih zemalja, jer je taj proces u našem slučaju između svih naroda skopčan i međusobno isprepleten kao vjerovatno nigdje drugdje u svijetu.
2. Koji je bio način proizvodnje u Jugoslaviji prije revolucije?
Isti kao i sada, ali u različitim uslovima.
3. Kako je revolucija transformisala jugoslovensku ekonomiju? Da li je izgradnja socijalizma bila u toku prije restauracije kapitalizma?
Treba prije svega istaći da je s uspostavom narodne demokratije u Jugoslaviji sproveden niz do tada neviđenih demokratskih izmjena. Jugoslavija se po prvi put oslobodila od jarma imperijalizma i transformisala u nezavisnu demokratsku republiku, žene su postale punopravni građani, ukinuta je velikosrpska monarhija i nacionalna nejednakost, oduzeta je zemlja većini velikih zemljovlasnika i podijeljena među siromašnim seljaštvom. Sa ispunjavanjem antiimperijalističkih i antifeudalnih zadataka, buržoasko-demokratska revolucija razvila se u socijalističku revoluciju. To se odrazilo u socijalističkoj nacionalizaciji velike i srednje industrije, transporta, bankarstva, spoljne trgovine, veleprodaje itd.
Stvar je u tome što je upravo tada, kada je na horizontu bila izgradnja socijalizma, klasna borba postala najžustrija. Široke narodne mase i Komunistička partija Jugoslavije istinski su željeli da osiguraju, ne deklarativni, već stvarni prijelaz u socijalističko društvo. Pod takvim pritiskom, titoistički revizionisti bili su prinuđeni prikriti svoje prave namjere, pa je tako i svaki napredak k socijalizmu ujedno u sebi sadržavao i klice buduće izdaje. Zauzevši ključne pozicije, titoistički revizionisti otpočeli su sistematsku kampanju podrivanja narodne demokratije, prvenstveno udarcima na samu Komunističku partiju Jugoslavije. Tako su, na primjer, titoisti raznoraznim kapitalistima davali pravo da trguju s drugim zemljama o trošku države, likvidirajući u praksi državni monopol nad spoljnom trgovinom. Iz vrtložnih, protivrječnih razvitaka jugoslovenske privrede u periodu od 1945. do 1948. godine ne krije se ništa drugo no klasna borba između proletarijata i buržoazije. Titoistički revizionisti jednostavno nisu mogli otvoreno krenuti buržoaskim putem razvitka, jer je socijalizam bio istinska težnja radnog naroda, koji je, usput bude rečeno, zaista doživljavao Sovjetski Savez kao najveće dostignuće progresivnog čovječanstva.
Titoistički revizionisti, prema tome, znali su da se prvo moraju suočiti s naprednim, organizovanim odredom proletarijata, to jest s Komunističkom partijom Jugoslavije, kako bi imali tlo pod nogama da likvidiraju narodnu demokratiju i povrate „izgubljeno carstvo“ birokratskog kapitalizma.
4. U kojem je stadiju danas revolucija u zemljama bivše Jugoslavije?
Ovo osnovno pitanje predstojeće jugoslovenske revolucije ujedno je i najvažnije. U našem programu, napisano je sljedeće:
Iz polukolonijalnog i polufeudalnog karaktera sadašnjeg jugoslovenskog društva jasno proizlazi da se jugoslovenska revolucija mora podijeliti na dva stadija, od kojih prvi ima za zadatak da korjenito transformiše polukolonijalno i polufeudalno društvo u nezavisno demokratsko društvo. Demokratska Federativna Jugoslavija koju jugoslovenski narodi imaju za uspostaviti mora biti demokratska republika pod zajedničkom diktaturom jedinstvenog fronta sviju antiimperijalističkih i antifeudalnih snaga na čelu s proletarijatom.
Da je jugoslovensko društvo polukolonijalno i polufeudalno jeste nešto što revizionisti raznoraznih nijansi nastoje osporiti. Naš je zadatak da ovo učenje nastavimo razvijati i konkretizirati. Po našem gledištu, najopasnija je ona sorta koja smatra da su zemlje bivše Jugoslavije polukolonijalne, ali ne i polufeudalne, kao da je prvo moguće bez potonjeg.
5. Koga je najviše koristio raspad Jugoslavije?
Često čujemo da krivicu za komadanje Jugoslavije treba snositi imperijalizam, ali to nije u potpunosti tačno. Razumije se, u konačnici, šta god da se odvijalo u Jugoslaviji, imperijalizam bi pokušao iskoristiti za vlastitu dobit. Glava odgovornost za komadanje Jugoslavije, međutim, zapravo pripada velikoj, birokratsko-kompradorskoj buržoaziji.
Konkurentska borba između buržoazije različitih jugoslovenskih naroda bila je glavni pokretač nacionalne borbe. Onda kada su unutrašnje protivrječnosti privrednog sistema Jugoslavije dostigle takvu tačku gdje država nije mogla vlastitoj buržoaziji obezbjediti istu stopu eksploatacije, nastala je ogorčena konkurentska borba, koja je potom neizbježno poprimila karakter nacionalne borbe. Obrazloženje leži u tome što je jugoslovenskoj buržoaziji bilo u potpunosti prihvatljivo da se zalaže za jugoslovenstvo i da prikriva svoju klasnu bit s maskom „titoizma“ dotle dokle im je to išlo u korist. No čim je međusobna konkurentska borba među velikim buržujima svih jugoslovenskih zemalja stvorila želju za „vlastitim poljem“ za eksploataciju, slobodnog od konkurenata drugih nacija, velika buržoazija uzdigla je svoj vlastiti klasni interes na visinu nacionalnog interesa, predstavljajući svoje klasne ideale kao nacionalne ideale. Samim tim nije imperijalizam potkopao titoistički revizionizam, već ga je potkopala ona klasa koja je u njemu pronašla privremeni oslonac u borbi protiv proletarijata 1948. godine. Otud je proizašlo nacionalističko ludilo koje je osakatilo ove narode.
6. Koje su imperijalističke sile najaktivnije u zemljama bivše Jugoslavije?
Glavni protivnik jugoslovenskih narodnih masa jeste američki imperijalizam. Od svršetka rata, on drži balkan u svojim krvavim kandžama, te kroz utjecaj vlastitog militarizma politički i vojno osigurava egzistenciju kompradorsko-birokratskih režima. Američki imperijalizam igra odlučujuću ulogu u unutrašnjem životu tih režima, opskrbljujući ih sa svim potrebnim sredstvima, prvenstveno u momentima političke nestabilnosti. No, široke narodne mase su svjesne ove uloge američkog imperijalizma i kod njih to izaziva ogorčenost i prezir prema američkim imperijalistima.
Ekonomski, najaktivnije imperijalističke sile od raspada Jugoslavije jesu Austrija i Njemačka. Usred zaoštravanja protivrječnosti između američkog imperijalizma i raznoraznih evropskih imperijalista, važno je naglasiti da njemački imperijalizam i dalje prodaje komadiće svog suvereniteta američkom imperijalizmu, jer se u osnovi oslanja na američki hegemonizam zarad ostvarivanja vlastite hegemonije u Evropi. Austrijski imperijalizam, s druge strane, gubi prostor za manevrisanje i stoga se u korist sopstvene sigurnosti približava njemačkom imperijalizmu. Stoga ističemo da se i u slučaju Balkana, također, Njemačka, a u manjoj mjeri i Austrija, oslanjaju na američki hegemonizam.
Izuzev ovih, talijanski, ruski i kineski imperijalisti imaju određen utjecaj, ali to zavisi od republike do republike i uvijek se mijenja.
7. Od formalne restauracije kapitalizma i raspada Jugoslavije, kako je buržoazija organizovala svoje nove države? Da li više naginju fašizmu, liberalizmu ili nekom srednjem sistemu vlasti?
Od likvidacije narodne demokratije 1948. godine, politički uslovi neophodni za vladavinu kompradorsko-birokratske buržoazije bili su takvi da se, generalno, buržoazija oslanjala na apsolutnu centralizaciju državne vlasti u izvršnoj vlasti, pri čemu su obavještajne službe i oružane snage ne samo oslobađale bijeli teror nad komunistima, nego su i vršile stalni nadzor nad civilnom vladom.
Nakon raspada Jugoslavije, na njenim ruševinama ponikli su reakcionarni liberalni režimi, s inherentnom tendencijom k daljoj fašizaciji, posebno sada kada se njihova unutrašnja kriza sve više produbljuje.
8. Koji su osnovni oblici oportunizma u radničkom pokretu na regionalnom nivou? Kako Komitet za rekonstrukciju Komunističke partije Jugoslavije (KR-KPJ) planira da odvoji maoizam od ovih oportunističkih struja?
Uistinu, ovdje je jasno kao na dlanu da se oportunističke struje suštinski mogu podjeliti na dva brata blizanca, s jedne strane imamo „lijevi“ oportunizam, s druge strane imamo desni oportunizam. Oba pod svojim okriljem imaju raznorazne organizacije i tendencije, no mi ćemo se ograničiti na pominjanje samo onih koje smatramo najvažnijim.
Titoizam, razumije se, ima golemi istorijski značaj. Međutim, od raspada Jugoslavije, ovaj revizionizam koji je u jednom momentu bio na poziciji državne vlasti, izgubio je svoju društvenu funkciju i kao takav se nikada nije oporavio niti iole postigao značajan položaj u jugoslovenskom radničkom i revolucionarnom pokretu. Buržoazija je nakon raspada Jugoslavije još uvijek koristila titoizam kao oruđe da se suprotstavi naporima druga Vlada Dapčevića da rekonstituiše Komunističku partiju Jugoslavije, ali to je bilo neposredno nakon rata. Titoizam danas još uvijek uživa važnu ulogu širenja istorijskih zabluda, ali nije prikladan za počasnu reakcionarnu ulogu širenja zablude među proletarijatom i širokim narodnim masama o osnovnim pitanjima predstojeće narodne revolucije.
Kaogod što je nekada to radio i sam Tito, savremeni revizionisti šire konfuziju posuđujući iz trockističkog arsenala. Čini se da je gotovo „u modi“ negirati polukolonijalni, polufeudalni položaj jugoslovenskih društava i novu demokratsku revoluciju. Od najblažih socijalšovinističkih reformista do „anti-revizionističkih“ revolucionarnih frazologa, teza birokratskog kapitalizma čini trn u oku oportunistima svih nijansi. Možemo sa sigurnošću reći da je ovo tačka koja odvaja žito od kukolja.
Razumijevajući ovo, jasno je da su i „lijevi“ i desni oportunisti u suštini isti, sa sporednim razlikama u tome na koji način izražavaju ovo nerazumijevanje jugoslovenskih društava. „Lijevi“ oportunisti ignorišu važna nacionalna i seljačka pitanja, zalažući se za socijalističku revoluciju koja ima da uspostavi radničku Jugoslaviju. Desni se oportunisti, s druge strane, većinski naklanjaju nacionalističkim snagama vlastite države, ili pak jednom ili drugom imperijalističkom taboru, a u određenim slučajevima ne vjeruju ni da je socijalizam ostvarljiv.
Mi smo, s naše strane, maoizam već velikim dijelom teorijski uspješno odvojili od oportunističkih struja na ovim prostorima. Naš rad u tome smjeru nije gotov, ali se može kazati da postaje sve jasnije svakom radniku, svakom aktivisti i svakom simpatizeru šta nas odvaja od, na primjer, Partije rada, Revolucionarnog Komunističkog Saveza, Radničkog fronta i ostalog smeća koje se na ovim prostorima nagomilalo. No, mi smatramo da se stvarni uspjeh u ovom smjeru mjeri s time koliko su široke narodne mase prihvatile našu politiku, a to je dugotrajna borba s oportunizmom koja nije ni blizu gotova.
Ipak, ne bili smo dali pogrešan dojam, moramo ostati skromni pa akcentovati da još uvijek nemamo duboke veze sa širokim narodnim masama, a naš domet je ograničen na svega par ćelija. Ali vrijeme nam ide u prilog.
9. Koje su neke od glavnih borbi koje su radnici u regionu vodili? Da li su KR-KPJ ili njeni prethodnici aktivno učestvovali u tim borbama?
Južnoslovenski narodi imaju slavne tradicije u borbi za pravdu i slobodu. To su tradicije koje narod gaji i koje nikada ne može zaboraviti. S nastankom proletarijata kao klase, on je za sebe poprimio te najbolje tradicije naših naroda, te samim tim jugoslovenski proletarijat iza sebe ima izuzetno bogatu istoriju borbe. To je klasa koja nije znala za nevjerovanje i jadikovanje, klasa koja je nesebično davala svoje najbolje kćerke i sinove ne samo zarad pobjede u narodnooslobodilačkoj borbi, već i mnogo prije toga u raznoraznim borbama protiv klasnog neprijatelja, često i isključivo u korist proletarijata drugih zemalja. Tako je, recimo, preko 30.000 jugoslovena uzelo učešća u Velikoj socijalističkoj oktobarskoj revoluciji. U istom duhu, opšte je poznato da su naši radnici na poziv Komunističke internacionale dvodnevnim sveopštim štrajkom ustali u odbranu Sovjetske Mađarske i Sovjetske Rusije, prisilivši kraljevsku vladu da odustane od učešća u oružanoj intervenciji protiv Mađarske Sovjetske Republike.
U periodu od Velike oktobarske socijalističke revolucije do drugoga svjetskoga rata, naša je radnička klasa prolila more krvi u bezbrojnim borbama protiv buržoazije i njenih poslušnika. To je najočiglednije neposredno nakon Oktobarske revolucije, kada je revolucionarno vrenje obuhvatilo čitav region, jer se praktično cijeli južnoslovenski proletarijat digao na noge, neprestajno štrajkajući, vodivši oružane akcije u gradu i selu, u nekim slučajevima uspostavivši i kratkotrajne sovjetske republike. Nakon što je uz pomoć imperijalista antante južnoslovenska buržoazija privremeno umirila situaciju i uspostavila Kraljevinu SHS, proletarijat se s istom energijom digao i protiv nje. Jugoslovenski novinari svjedočili su o gorostaškim štrajkovima rudara, željezničara, mornara, fabričkih radnika, žena i svih eksploatisanih, a komunisti su igrali odlučujuću ulogu u ovim aktivnostima.
Monarhofašistička diktatura odgovarala je na ovakve aktivnosti širokih narodnih masa i prvenstveno proletarijata s batinama, hapšenjima, torturama i atentatima, no ni to nije zaustavljalo borbenog proletarijata. Svjestan i uvjeren u svoj cilj, on je bio spreman ne samo da trpi nego i uvijek da odgovori na svaki udarac reakcije. Najbolji je dokaz za to da ni na robiji jugoslovenski proletarijat nije postajao pasivan, dobro su poznate junačke priče komunista u Sremskoj Mitrovici, protesti za puštanje političkih zatvorenika u Kumanovu, Splitu, Podgorici.
S takvim učenjem 20 junačkih godina otpora monarhofašističkoj diktaturi, proletarijat bivše Jugoslavije nije se mogao dati zavaditi besmislenim idejama o paktu s njemačkim imperijalizmom, te je bio u potpunosti spreman na energetične ustanke protiv odvratnog hitlerovskog okupatora i njegovih slugu, o kojima se danas zna svugdje u svijetu. Junački partizanski otpor, samim tim, nije izolovani čin, već nastavak junaštva jugoslovenskog proletarijata u uslovima okupacije.
Nakon likvidacije narodne demokratije i Komunističke partije Jugoslavije 1948. godine, radnička klasa odupirala se i fašističkom režimu titoističkih špijuna i ubica. Od 1948. do 1949. godine, borba proletarijata odnosila se prvenstveno na ekonomske zahtjeve. Prema zvaničnim podacima revizionističke Jugoslavije, samo je 1949. godine svakoga dana preko 400.000 radnika odsustvovala s posla. Kao odgovor na to, titoistički revizionisti stvorili su sistem poslovnih ugovora, no do kasnih 1950-ih, nije postojalo ni jedno preduzeće u kojem je preko 50% radnika zapravo potpisalo ugovor. Radnici su se odupirali na raznorazne načine, čaš aktivne poput štrajkova i sabotaže pruga predodređenih za izvoz sirovina za Sjedinjene Američke Države, čaš pasivne poput izležavanja na poslu.
Početkom 1950. godine, borba jugoslovenskog proletarijata protiv titoističkih fašista počela se razvijati u borbu za jasne političke zahtjeve, stapajući se s naporima komunista za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije. Taj je napor unutar same Jugoslavije, međutim, naglo doživio slom s uzurpacijom Lenjinove i Staljinove partije od strane revizionizma te oslobađanjem bijelog terora nad marksistima-lenjinistima među kojim i jugosloveni.
Trenutno, borbe radničke klase usmjerene su prvenstveno na borbu za povišenje nadnica, te do sada nemamo klasnu borbu u pravom smislu te riječi. Ipak, imamo velike narodne nemire u kojima radnička klasa igra veliku ulogu, tu su daleko najznačajniji nemiri koji su se odigrali u Bosni i Hercegovini 2014. godine. U njima se još jednom dokazalo da jugoslovenski proletarijat, kao ponosni potomak svojih slavnih predaka, sa svim njegovim bogatim tradicijama borbe, slobodarstva, rodoljublja i junaštva, sigurno neće još dugo trpjeti tamnu pustoš koju mu imperijalizam nameće.
O KOMUNISTIČKOJ PARTIJI JUGOSLAVIJE (KPJ) I LIGI KOMUNISTA JUGOSLAVIJE
1. Možete li opisati proces koji je doveo do konstituisanja Komunističke partije Jugoslavije 1919. godine?
Prvobitno je u Rusiji, u maju 1918. godine, nastala jugoslovenska komunistička sekcija Ruske komunističke partije (boljševika), sastavljena prvenstveno od ratnih zatvorenika. Do novembra 1918. godine njeno se članstvo proširilo, te usvaja statut i biva preimenovana u Komunističku partiju (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenske komunističke organizacije postojale su u Moskvi, Povolgžju, Sibiru, dijelovima Ukrajine i čak po Centralnoj Aziji.
Uloga KP(b) SHS prvobitno se svela na objavljenje novina poput Revolucija, Komuna, Jugoslovenski revolucionar, Crveni barjak, čiji je zadatak bio da razotkriju pred južnoslovenskim narodima istinu o zbivanjima u sovjetskoj Rusiji. KP(b) SHS je također prevodila na srpskohrvatski i slovenački nekolicinu Lenjinovih spisa i proglasa.
KP(b) SHS nije bila partija u pravom smislu te riječi, ali je bila prva komunistička organizacija jugoslovenskog proletarijata. Ona je ujedinila jugoslovene u jednu organizaciju prije nego li je Kraljevina SHS uopšte bila osnovana. Svojim relativno mnogobrojnim članovima ona je dala jasne zadatke pri povratku u zemlju i zapravo je i uspjela osnovati ćelije u nekoliko gradova, od kojih je najveća i najznačajnija bila u Zagrebu.
Aktivnosti KP(b) SHS, zajedno s povratkom njenih članova u Kraljevinu SHS, znatno su pomogli da komunistički elementi unutar Jugoslavije djeluju jedinstveno. Razgolitivši oportunizam u radničkom pokretu, komunisti su k sebi privukli lijeva krila predratnih socijaldemokratskih partija, koja se potom odcjepljuju od istih te zajedno s članovima KP(b) SHS na Kongresu ujedinjenja 20. aprila 1919. godine osnivaju Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista).
Ne raskrstivši se u potpunosti od socijaldemokratskih zastranjivanja u nacionalnom i seljačkom pitanju, međutim, SRPJ(k) još uvijek nije imala militantni boljševički program. Borba za takav program postat će glavni zadatak komunista u nadolazećim godinama. Prvi uspjeh u tome pravcu ostvaren je na Drugom kongresu SRPJ(k) održanom u Vukovaru 20. juna 1920. godine, kada je takozvana „radikalna struja“ prevladala nad desnim i centrumaškim elementima. Partija se zvanično preimenovala u Komunističku partiju Jugoslavije i stavljen je pečat na njen položaj u Komunističkoj internacionali.
2. Koji su to glavni primjeri dvolinijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije prije njene ideološko-političke likvidacije?
Za nas je ovo izuzetno važno pitanje kojem smo prišli s najvećom brigom i pažnjom pri izučavanju istorije KPJ. Samim tim, smatramo da zbog vaših čitaoca ispravno direktno citirati relevantne retke našeg programa.
Komunistička partija Jugoslavije konstituisana je iz organizacija bivše socijal-demokratske partije kao posljedica istrajne dvolinijske borbe komunističkih elemenata protiv desnih i centrumaških elemenata i putem stupaja Partije u Komunističku Internacionalnu na Vukovarskom kongresu 1920. godine. Partija je u burnim poslijeratnim godinama vodila ogromnu većinu radničke klase Jugoslavije, ali, ne raskrstivši se u potpunosti od socijal-demokratskih zastranjivanja u nacionalnom i seljačkom pitanju, još uvijek nije imala militantni boljševički program a nije bila ni kadra da se suprotstavi progonima kojima je izlagao bijeli teror.
U narednim godinama, u periodu do III. Kongresa, postignuto je nekoliko uspjeha u borbi protiv socijal-demokratskih zastranjivanja i centrumaša, ali uprkos tome, upravo onda kada je Partija morala da postane stožer svega što je među narodnim masama u zemlji živo i sposobno za borbu protiv buržoaske reakcije koja je pripremala monarhofašističku diktaturu, nju su obuzele žestoke frakcijske borbe koje su paralizovale partijske organizacije a vođstvo Partije pretvorile u jedan stalni diskusioni klub.
Kobna praksa frakcionašenja ne smije biti pomiješana s ideološkom borbom, koja je nužni i sastavni dio procesa boljševizacije. Frakcionašenje je zapravo značilo da Komunistička partija Jugoslavije usvoji na riječima odluke i savjete Kominterne, ali ih sistematski potkopava i sabotira na djelu. Tako su, na primjer, Septembarski plenum 1926. godine i Aprilski i Novembarski plenum 1927. godine pravilno postavili zadatke Partije, dali tačnu kritiku grešaka i nedostataka, ali partijsko vođstvo nije poduzelo ništa da se sve te odluke plenuma zapravo sprovedu. Naprotiv, živa pitanja proleterske borbe potisnuta su u pozadinu, a istaknuta su skolaristička mudrovanja gdje je jedino bilo bitno podmetnuti frakcijskom protivniku.
Iako su se razlikovali u mnogim terminološkim i konceptualnim aspektima, i „lijeva“ i desna frakcija u suštini su bile buržoaske. Njihova besprincipijelna borba dovela je do demoralizacije članstva i prijetila je da Partiju dovede do rasula, a u narodnim masama je razorila prestiž koji je Partija uživala. Kako bi Komunističku partiju Jugoslavije spasila od propasti, Kominterna je u otvorenom pismu pozvala sve članove Partije da odlučno ustanu protiv frakcionašenja i postavila je novo radničko rukovodstvo na čelu s Đurom Đakovićem. Članstvo Partije odlučno je prihvatilo sadržaj otvorenog pisma Kominterne, a novo radničko rukovodstvo odmah se latilo da ga sprovede.
Ovakav tok dvolinijske borbe u Partiji bio je odražaj svjetskih zbivanja, prvenstveno i najvažnije VI. Kongresa Kominterne koji je imao važnu ulogu u ostvarivanju jedinstva proletarijata protiv oportunizma i saveza socijal-demokratije s reakcionarnim vlastima.
U oktobru 1928. godine održan je u Drezdenu IV. Kongres Komunističke partije Jugoslavije. IV. Kongres Komunističke partije Jugoslavije analizirao je ekonomsku i političku situaciju u Jugoslaviji i u svijetu i zauzeo stav po najvažnijim teoretskim i praktičnim pitanjima. Odluke IV. Kongresa davale su članstvu Partije i čitavom proletarijatu jasnu i pravilnu organizaciju za budući rad. „Lijeva“ i desna frakcija morale su da kapituliraju pred Kongresom što je ohrabrilo sve one brojne komunističke kadrove koji su i pored progona i bez obzira na frakcionaštvo u partijskim rukovodstvima smjelo nosili zastavu borbe za oslobođenje proletarijata i ostalih radnih masa od kapitalističkog jarma.
Upravo je na IV. kongresu Komunističke partije Jugoslavije postavljeno po prvi put pitanje karaktera predstojeće revolucije u Jugoslaviji. Ispravno je uspostavljeno da će Jugoslovenska revolucija biti buržoasko-demokratska revolucija, a da kao takva čini sastavni dio svjetske proleterske revolucije koja je jedan složeni proces seljačkih, nacionalno-revolucionarnih, kolonijalnih i proleterskih pokreta i ustanaka. Kongres je isto tako ispravno uspostavio da buržoazija ugnjetenih nacija nije i danas ne može biti pokretna snaga buržoasko-demokratske revolucije, već da je njena pobjeda zamisliva jedino kao revolucionarna pobjeda radničke klase i seljaštva protiv buržoazije, s uspostavom demokratske diktature radništva i seljaštva na bazi sovjeta.
Kapitulacija „lijeve“ i desne frakcije bila je bitan korak naprijed ali nije mogla značiti okončavanje dvolinijske borbe. Nije bilo sumnje da je u Partiji postojala grupa trockista, zinovjevaca i buharinista, a koji su i pored svojih međusobnih nesuglasica zajedničkim snagama učestvovali u podrivanju linije Otvorenog pisma. Tako je u vođstvo pored najboljih Partijskih kadrova izabran i niz ljudi slabo ili nikako povezanih s Partijom, koji nisu izrasli u njoj i koji su van nje vaspitani.
IV. Kongres dao je Partiji nov život i u kratkom roku značajno ojačao sve njene organizacije. Međutim, na početku njenog konsolidovanja poslije IV. Kongresa, Partiju je zatekao državni udar i uspostavljanje krvave monarhofašističke diktature. Tako je sekretar CK Partije Đuro Đaković zvjerski ubijen od policije svega nekoliko mjeseci poslije Kongresa, 25. aprila 1929. godine.
Od svog osnivanja na Vukovarskom kongresu 1920. godine, Partija se pred licem surovih udaraca koje joj je nanosila reakcija znala samo povlačiti. Partiju je davio manjak čvrste boljševičke orijentacije poput one koja je uspostavljena s IV. Kongresom. Pri režimu terora, Centralni komitet Partije polagao je nadu u to da će taj režim preživjeti brzo sam sebe, bez aktivnog miješanja narodnih i prvenstveno proleterskih masa, računajući isključivo na borbu unutar vladajućih klasa. Tako je Partiju klasni neprijatelj više puta obezglavio i tjerao da svoje energije i snage usresredi na reorganizaciju. Mada je IV. Kongres bio prekretnica u orijentaciji Partije, ona Partija koja je navikla na povlačenje, koja je uvijek apelovala radničku klasu i široke narodne mase da izbjegnu okršaj s klasnim neprijateljem, nije mogla u kratkom roku da se reorganizuje na istinski boljševičkoj osnovi.
Nakon pogibije Đura Đakovića, rukovodstvo na čelu s Martinovićem, pobjeglo je u inostranstvo i usvojilo pogrešnu „ljevičarsku“ liniju na oružani ustanak protiv monarhofašističke diktature. Bez stvarnih direktiva i bez podrške rukovodstva, s radom koji su otežavali provokatori i špijuni unutar Partije, zdravi elementi koji su se našli u Jugoslaviji bili su desetkovani od strane monarhofašističke diktature. Martinović je kao agent imperijalizma i uz potporu trockista i zinovjevaca u Partiji sišao s linije Otvorenog pisma, oživjevši frakcijske borbe. Njegova „treća grupa“ vodila je politiku besprincipijelnog uzajamnog zataškavanja grešaka, nedostataka i nesuglasica, a pred Kominternom i članstvom se sakrivalo pravo stanje Partije.
Krajem 1932. godine Kominterna je skinula Martinovićevo rukovodstvo zbog frakcionašenja, a postavljeno je privremeno rukovodstvo na čelu s Milanom Gorkićem. Gorkić je bio đak i lični prijatelj dobro poznatog revizioniste i jednog od vođa bloka desničara i trockista zajedno s Krestinskim – Buharina – na čiju se ličnu inicijativu i uzdigao.
Milan Gorkić je sebe pred članstvom Partije predstavljao kao povratak na put koji je zacrtalo Otvoreno pismo. U stvarnosti, on je bio revizionista Buharinovog tipa i saučesnik u anti-sovjetskoj zavjeri koju je predvodila opozicija. Po uzoru na svoga mentora, Gorkićeva filozofija može se objasniti s revizijom suštine zakona protivrječnosti da se jedno razdvaja na dva, tvrdeći da se dvije antagonistične strane protivrječnosti stapaju u jedno: boljševici i trockisti; bogati kulaci i siromašni seljaci; buržoazija i proletariat; itd…
Na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije održane u Ljubljani 24. i 25. decembra 1934. godine formiran je novi Politbiro. Izuzev Blagoja Parovića čije je postavljanje trebalo pred Partijskim članstvom predstavljati „kontinuitet“ s linijom druga Đura Đakovića, čitav Politbiro Partije bio je u rukama revizionista. Partija jeste doživjela određenu obnovu i konsolidaciju, ali to je učinjeno prvenstveno kroz istrajan rad srednjeg kadra, dok je konačni cilj gorkićevaca bio da Komunističku partiju Jugoslavije pozicioniraju u povoljan položaj nakon uzurpiranja vlasti od strane bloka desničara i trockista unutar Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika. Od samoga početka, Gorkić i njegova frakcija stvorila je blok s trockistima i zinovjevcima u Partiji, štiteći ih kako od vlastite Partije tako i od Kominterne. Mada se srednji kadar borio za oživljavanje i konsolidovanje Partije, revizionisti na čelu Komunističke partije Jugoslavije aktivno su je likvidirali, čas s „lijeva“ čas s desna.
Štiteći svoje revizionističke saučesnike, Gorkić je za krizu u Partiji u periodu nakon pogubljenja Đura Đakovića okrivio Kominternu. Dvolinijska borba unutar same Kominterne, gdje se proleterska sekcija na čelu s drugom Staljinom sukobljavala s neproleterskim elementima i svjetskom anti-sovjetskom zavjerom u kojem je pravcu međunarodna opozicija išla, imala je katkada štetan, katkada pozitivan utjecaj na razvitak Komunističke partije Jugoslavije. Ali nije tačno, kako to vjeruju mnogi buržoaski istoričari, da je krajnji uzrok krize u Komunističkoj partiji Jugoslavije bila njena podređenost Kominterni.
Kominterna je imala prvenstveno pozitivan utjecaj na razvitak i boljševizaciju Partije. Nije moguće zapostaviti činjenicu da je Kominterna, oslanjajući se na zdrave elemente u krilu Komunističke partije Jugoslavije, kroz svoje savjete i direktive značajno potpomogla jugoslovenskim komunistima da se boljševizuju, kao i da razviju Partiju u pravcu osvajanja vlasti. Kominterna je također više puta spasila Partiju od sigurnog rasula. Negirati ovo značilo bi negirati ogromnu istorijsku ulogu Kominterne i druga Staljina kao kormirala međunarodnog komunističkog pokreta. Glavnu odgovornost za brojne krize moraju snositi sami jugoslovenski komunisti.
Nakon VII. Kongresa Kominterne, koji se ispravno suočio s razvitkom svjetske situacije i koji je postavio osnovne zadatke unutar međunarodnog komunističkog pokreta, Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Gorkićem, zahvaljujući njegovoj filozofiji da se dvije antagonistične strane stapaju u jedno, pogrešno je primijenila politiku Narodnog fronta, produbivši tako svoj likvidacionizam na štetu srednjeg kadra koji je zbog istog podnosio najviše žrtve.
U Jugoslaviji se na organizacionom nivou jedino Kaznionički komitet KPJ, u kojem je srednji kadar na čelu s drugom Petkom Miletićem bio izuzetno koncentrisan, istinski protivio oportunističkoj politici Gorkićevaca. Nisu tačne Gorkićeve optužbe da se Kaznionički komitet protivio VII. Kongresu Kominterne. Tačno je jedino to da su se protivili likvidatorskom tumačenju gorkićevaca koji je prijetio da likvidira čitavu Partiju. Gorkić nije bio sposoban da suzbije utjecaj druga Miletića kao ni da riješi „problem Kaznioničkog komiteta“, prvenstveno jer je srednji kadar bio na strani druga Petka Miletića a naposljetku, jer je i sama međunarodna anti-sovjetska zavjera, za koju se on zajedno sa svojom klikom izdajnika i štetočina zalagao, bila sve više razotkrivena.
Kada je Gorkićevova umiješanost izašla na vidjelo, on i ostali zavjernici na čelu Komunističke partije Jugoslavije osuđeni su na smrt, a pred Partijom se kao glavni neposredni zadatak postavlja opšta reorganizacija. Jedino je Josip Broz Tito, i pored toga što je bio gorkićevac, uspio iz prijašnjeg Politbiroa izvući živu glavu. Svjestan vlastite uloge i oportunizma, dok se protiv njega spremao obimni materijal, Tito je odbijao direktive Kominterne da se pojavi na saslušanje. Zbog svojih vlastitih ambicija, Tito se formalno odaljio od gorkićevaca, ali njegova filozofska shvaćanja i dalje su u suštini bila identična. U tom je periodu Tito sebe okružio oportunističkim otpadom koji nalikuje na njega samoga (Đilas, Kardelj, Ranković etc…) i već sredinom 1937. godine počinje da se ponaša kao generalni sekretar Partije. On na to nije imao pravo, a osim nekolicine otpadnika koje je oko sebe sakupio, niko u Partiji nije podržavao njegovu ambiciju. Kompletna emigracija Komunističke partije Jugoslavije u Parizu kao i svi na robiji dobro su ga poznavali kao ozloglašenog oportunistu i bili su protiv njegovog preuzimanja Partije.
Tito je od samoga početka vodio politiku potkupljivanja i korumpiranja ljudi, a jednostavno je uništavao sve one vrijedne komuniste koji su se u Partiji decenijama vaspitali i uzdizali. Među prvim Titovim koracima bili su napadi na Ivana Marića i Labuda Kusovca kao „frakcionaše“ unutar Partije koji sprečavaju njenu reorganizaciju jer se nisu podredili njegovom rukovodstvu. To je bila preteča „konačnom“ sukobu s ljevicom koji je Tito imao nakon svršetka robije druga Petka Miletića, prijašnjeg člana Politbiroa i organizacionog sekretara KPJ koji je imao iskrenu podršku velike većine Partije. Drug Petko Miletić je odmah otputovao u Moskvu na poziv Kominterne gdje je pokušao razotkriti Titovu izdajničku djelatnost i filozofska shvaćanja. Ali ni Tito nije sjedio skrštenih ruku, i revizionistička jegulja znala je kako da se provuče. Tito je zajedno s drugim oportunistima na čelu tkvz. „privremenog rukovodstva“ u ime čitave Partije zatražio hapšenje druga Miletića, predstavljajući pitanje njegovog hapšenja kao pitanje borbe protiv špijunaže i izdaje. On je pred Kominternom izložio brojne falsifikovane dokaze, izmišljene priče i u ime Komunističke partije Jugoslavije apelovao na njegovo hapšenje. Tito na ovo, razumije se, nije imao pravo. On je jednostavno izvršio puč u Partiji i preuzeo vlast. Ovakav slijed događaja i greške komunista u borbi protiv titoizma u njegovim začecima zaslužuju da se dubinski prouče, ali je važno odmah sada istaći prvo, da je ljevica unutar Komunističke partije Jugoslavije postupala „parlamentarno“ i previše pasivno, za njih je bilo važno da se pitanje riješi kroz Statut. Komunisti su dozvolili da im Tito nanese nekoliko teških udaraca prije nego što je drug Petko Miletić uopšte pušten iz zatvora. Zatim drugo, da je Titov život spašen zahvaljujući njegovoj sposobnosti da podmiti oportunistički ološ, najznačajnije Josipa Kopiniča, degenerika koji je proveo ostatak svog života hvalisajući se kako je spasao Tita s krivotvorenim dokazima.
Neposredno poslije hapšenja druga Petka Miletića, Tito je učvrstio svoj položaj s čistkom „petkovaca“, to jest svih onih najboljih komunista koji su i pored svih onih izdajnika i štetočina unutar Komunističke partije Jugoslavije razvijali i branili Partiju decenijama.
3. Koju je strategiju KPJ slijedila u revoluciji? Nerijetko se kaže da je to bio narodni rat. Da li vjerujete da je ova karakterizacija tačna?
Razjedena unutrašnjom reakcijom, Jugoslavija nije mogla da se odupre nacističkoj najezdi. Kraljevska jugoslovenska vojska doživjela je odmah potpuni slom i rasulo, a preostale četničke grupe bile su slabo organizovane, nejedinstvene, bez čvrste političke osnove. Vođe bivših političkih partija Jugoslavije djelom su pobjegli u inostranstvo, djelom prešli u službu okupatora, djelom pasivno posmatrali događaje.
Prije rata, Komunistička partija Jugoslavije ulagala je ogromne napore da formira jedinstveni front za odbranu ugrožene nezavisnosti zemlje. Kada je rat već otpočeo, partijski kadrovi polagali su živote u prvim redovima na bojnom polju, nastojeći da spriječe demoralizaciju, ali izdaja je bila tako duboka, a petokolonaštvo fašističkim elemenata sveobuhvatno, da se skoro pa ništa nije moglo učiniti. Nakon kapitulacije Jugoslavije, partijski kadar i mnogi vojnici nisu predavali oružje neprijatelju, nego su ga krili kako bi ga kasnije mogli upotrijebiti.
Komunistička partija Jugoslavije uložila je sve napore da stvori jedinstveni front svih rodoljubnih elemenata u borbu protiv okupatora. Naš narod se nije mogao miriti s izdajom, i nije priznavao kapitulaciju kako su to željeli dotadašnji vlastodršci, te se odlučno odaziva na poziv Partije i stupa u borbu. Rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije, i pored toga što je bilo u rukama oportunista, bilo je u potpunosti ubjeđeno u konačnu pobjedu Sovjetskog Saveza i antifašističke koalicije u ratu s fašističkom tiranijom. Zbog toga je to takvo rukovodstvo sljedilo dosljedan program nacionalnog oslobođenja, odbivši kompromise s okupatorom i stanuvši na stranu onih nepobjedivih istorijskih snaga koje su osigurale poraz i uništenje tabora fašističkih zemalja.
Iako su ponekada u međunarodnoj štampi jugoslovensku narodnooslobodilačku borbu nazivali narodnim ratom, to nije tačna karakterizacija u smislu vojne strategije proletarijata kao klase koju je razvio Mao Ce Tung. Zapravo, kada su hitlerovci objavili rat SSSR-u, oslobodilački rat svih naroda Sovjetskog Saveza protiv fašizma sjedinio se s oslobodilačkim pokretima evropskih naroda u jedan tabor. Među njima je, razumije se, spadao i jugoslovenski narod. U ovakvim prilikama, njegova borba poprimila je oblik „pozadine“ fronta Crvene armije, te je tako u suštini glavni zadatak Narodnooslobodilačke vojske bio da olakša teret koji je snosila Crvena armija i sovjetski narod na frontu. Pobjeda Sovjetskog Saveza bila je jedina garancija njegove slobode.
Narodnooslobodilačka vojska dizala je goleme ustanke protiv okupatora i poduzimala snažne ofanzivne operacije u cijeloj zemlji. Ona je na taj način sputavala ruke fašističkim zemljama i uništavala legitimnost kolaboracionističkih država, stvorivši nezgodnu situaciju po njemački i talijanski imperijalizam koji nisu mogli koristiti svoje trupe drugdje.
4. Kada je Komunistička partija Jugoslavije ideološki i politički likvidirana? Možete li opisati kako je revizionistička linija postala dominantna u partiji?
Komunistička partija Jugoslavije likvidirana je 1948. godine, ali su kako smo to već naveli revizionisti dominirali njeno rukovodstvo već deceniju prije toga. Revizionistička linija postala je dominantna vrlo brzo i hitro, uz masovnu čistku partije od strane neizabranih titoističkih revizionista na rukovodećim pozicijama. Koristeći svoje pozicije, titoistički revizionisti transformisali su oruđa diktature proletarijata u oruđa diktature buržoazije, te su očistili partiju od 250.000 od 400.000 članova. Sveobuhvatni fašistički teror nije izbjegao ni najmanji jugoslovenski gradić, komunisti su bili masovno progonjeni sa svojih pozicija, a zamijenili su ih prvenstveno rehabilitovani četnici i revizionistički slabići.
5. Da li je postojao organizovani otpor protiv likvidacije KPJ i obnove kapitalizma? Ako jeste, koje su organizacije i ličnosti bile uključene u ovu borbu?
Naravno da je postojao otpor, i to gorostaški otpor, jer u suprotnome titoistički revizionisti ne bi morali biti toliko krvoločni koliko su bili. Bijeli teror koji su oslobodili bio je razmjeran otporu koji su osjetili. Prije svega, većina partije se protivilo njihovoj politici, zbog toga su i započeli s udarcima na samu partiju. Nakon njene likvidacije 1948. godine, postojao je organizovani otpor i u zemlji i izvan zemlje. Unutar zemlje, organizovani su podzemni komiteti koji su prvobitno pomagali komunistima da se spasu od terora i da pobjegnu u inostranstvo, kasnije su 1950. godine poprimili više funkcija i započeli sa širenjem literature i organizovanjem štrajkova. Izvan zemlje je postojala jugoslovenska emigracija u Sovjetskom Savezu koja se zalagala za „Obnovu Komunističke partije Jugoslavije“, ali kao i svaka emigracija ona je imala problema, određene oportuniste a i neke sjajne ljude.
Na plenumu iz maja 1955. godine KPSS donijela je odluku da potpuno promjeni odnos prema Jugoslaviji, te odlučuje da ukine organizaciju jugoslovenske političke emigracije i njen rad u odnosu na Jugoslaviju. I pored toga, izvrsni komunista Vlado Dapčević je u Rusiji s kvalitetnim kadrovima političke emigracije poput Radonje Golubovića i Lale Ivanovića nastavio da zastupa marksističko-lenjinističku poziciju u čemu su im pomagali predstavnici KP Albanije i Kine.
Vlado Dapčević je oko sebe sakupio velik broj političkih emigranata, pisao je rezolucije koje bi imale na stotine potpisa, održavao je konferencije, propagirao, itd… njegovu djelatnost je zaustavio CK KPSS, rekavši mu da prije njegovog dolaska oni nisu imali problem s jugoslovenskom emigracijom, ali da je, od njegovog dolaska, započet niz konferencija, da se pišu rezolucije, te da je to dobilo velike razmjere. Budući da je njegov politički rad bio u raskoraku s političkom linijom revizionističke KPSS, bilo mu je zabranjeno da s takvom djelatnošću nastavi.
6. Kako se rješavalo nacionalno pitanje u revolucionarnom periodu Jugoslavije?
Najveća tekovina narodnooslobodilačke borbe bilo je ostvarivanje bratstva naših naroda. Dok su u Kraljevini Jugoslaviji protiv svih nacionalnosti sprovodio program denacionalizacije od strane velikosrpske buržoazije, dok su fašistički kolaboratori svih nijansi širili nacionalni šovinizam, kroz napore Komunističke partije, svi naši narodi borili su se za svoju slobodu i stvarali svoje nacionalne formacije, koje su se slile u jedinstvenu narodnooslobodilačku armiju, kroz koju se ispoljila bratska solidarnosti i borbeno jedinstveno naših naroda.
Na toj je osnovi poražen fašistički okupator i njegovi nacionalistički kolaboranti. Narodima Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Crne Gore ispunjeni su nacionalni ciljevi, stvaranjem jedinstvene Bosne i Hercegovine stvorena je mogućnost za dalji razvoj bošnjačke nacije, a albanskom narodu na Kosovu trebalo se dati pravo na samoopredjeljenje.
S likvidacijom narodne demokratije, nacionalna borba je ponovno zaživjela kako smo u prijašnjim odgovorima već i objasnili.
O KOMITETU ZA REKONSTITUCIJU KOMUNISTIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE
1. Kako je KR-KPJ osnovan?
Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije osnovan je u julu 2024. godine kao posljedica oštre dvolinijske borbe određenih maoističkih rukovodioca i kadrova Partije rada protiv većine rukovodstva koje je usvojilo trockističke i kautskističke pozicije po osnovnim pitanjima jugoslovenske revolucije.
Prvobitno se naša organizacija zvala Partija rada (crvena frakcija), ali je kroz dalje preispitivanje utvrđeno da za naše prilike ovakvo ime nije naučno precizno, te se nekolicina borbenih istomišljenika podvrgnula procesu formiranja Komiteta za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije. Nakon pola godine istrajnog rada, u Mojkovcu je napisana osnivačka deklaracija pod imenom „Podignite crvenu zastavu maoizma kako biste ispunili zadatak rekonstitucije Komunističke partije Jugoslavije!“. Taj dokument bio je još uvijek nesazreo i nerazvijen po svom sadržaju, ali njegov se značaj sastojao u tome što je nad ovim prostorima po prvi put iznio zov na ujedinjenje pod zastavom maoizma, i što je, pred našim komunistima u nastajanju, uspostavio zadatak rekonstituisanja Komunističke partije Jugoslavije.
2. Kakvu ulogu KR-KPJ želi da odigra u borbi za rekonstituciju Partije?
U trenutnim prilikama naše borbe, Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije nema mnogo pristalica, ali on nepomično stoji kao crveni svjetionik marksizma-lenjinizma-maoizma na prostoru bivše Jugoslavije, pokazujući jasno svojim jarkim svjetlom put naprijed onima koji se usuđuju da pogledaju. Mi smo kroz naš rad, posebno prethodne godine, već uspješno za sebe vezali kvalitetne mlade ljude, ali da se nismo usuđivali boriti se protiv revizionizma, to ne bi bilo tako.
Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije pred sobom ima dugotrajni zadatak, on mora za sebe vezati one najkvalitetnije ljude iz radničkog elementa, s ciljem postepenog stapanja napora rekonstitucije sa širokim narodnim masama. U potpunosti je jasno da je to nemoguće uraditi ako se Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije u potpunosti ne raskrsti s revizionističkim i likvidacionističkim strujama u revolucionarnom pokretu. Dobar je napredak postignut u tom pogledu.
Hoće li Komitet za rekonstituciju Komunističke partije Jugoslavije uspjeti u svome cilju ili će podbaciti, pitanje je na koje će istorija nužno dati odgovor. Ali naša je organizacija već dala takav doprinos koji, koliko god skroman, nikada neće biti izbrisan, jer je uz našu organizaciju ideja maoizma napravila svoje prve korake na prostoru bivše Jugoslavije.
3. Možete li ukratko opisati kako KR-KPJ razumije marksizam-lenjinizam-maoizam?
Marksizam-lenjinizam-maoizam jeste marksizam-lenjinizam one ere u kojoj imperijalizam ide k potpunom porazu, a socijalizam napreduje k svjetskoj pobjedi. Biti marksista-lenjinista danas znači biti maoista, jer je to samo dalji razvitak onog istog jedinstva koje je uspostavljeno u Manifestu a koje je razvio veliki Lenjin.
U našoj agitaciji i publikacijama koristimo termin marksizam-lenjinizam-maoizam, prvenstveno maoizam, naglašavamo da to radimo isključivo taktički kako bismo akcentovali da je maoizam glavni, te tako odbranili našu ideologiju. Iz istog razloga je glavna parola naše agitacije još uvijek „Ujedinite se pod maoizmom!“.
4. Jugoslavija je podijeljena na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Sloveniju. Zašto KR-KPJ želi rekonstituisati jugoslovensku partiju, a ne zasebnu partiju za svaku zemlju?
Iako bivša Jugoslavija obuhvata nekoliko država, nacionalnosti koje je obuhvaćaju imale su tako pomiješan razvitak, da je jedino rješenje kompleksnog jugoslovenskog nacionalnog pitanja njihovo međusobno bratstvo i jedinstvo. Drugim riječima, razaranje silom podignutih pregrada između nas, osiguravanje potpune ravnopravnosti između svih južnoslovenskih nacija, te čišćenje puta k njihovom nacionalnom ujedinjenju.
Danas kada su južnoslovenski narodi na koljenima, svi podjednako eksploatisani i izrabljivani od strane imperijalizma, kompradorsko-birokratskog kapitalizma i feudalizma, kada svi i pored neznačajnih razlika podjednako loše žive, smatramo svojim dugom više nego ikada da se borimo za jedinstvo i povezanost ovih naroda.
Spas južnoslovenskih naroda od sveopšte bijede opipljiva je jedino kao jedan golemi ep u svečanom trijumfu svjetske proleterske revolucije, kroz koju će naši narodi uspostaviti novu demokratiju, međusobni mir i socijalizam!
Završna pitanja
1. Kako radnici u Kanadi mogu podržati komunistički pokret u bivšim jugoslovenskim zemljama?
Najinternacionalističkija stvar koju kanadski proletarijat može učiniti jeste da sruši imperijalizam vlastite zemlje.
2. Imate li još nešto što biste željeli reći?
Želimo još jednom da izrazimo našu zahvalnost vašem listu na interesovanju za jugoslovenska pitanja. Iako naši odgovori nisu toliko prodorni koliko bi trebali biti, nadamo se da su zadovoljavajući vašim čitaocima.